|
|
|
|
|
|
|
"Elite Istoka i Zapada složile su se u jednom: rešenje za bivša socijalistička društva je "povratak u kapitalizam". Zajedničko im je i "negativno iznenađenje": dok se socijalističko društvo srušilo prekonoć, za "povratak u kapitalizam" trebaće decenije. Da nevolja bude veća, ispostavilo se - kako ističe italijanska studija "Koji kapitalizam?" - da ni na Zapadu ne postoji jedinstven "model kapitalizma". Društva u "tranziciji" tako su se našla pred pitanjem: u koji kapitalizam? Izbor se svodi na dva osnovna tipa: anglo-saksonski i nemačko-japanski. Prvi postoji u SAD, Velikoj Britaniji, Kanadi, Australiji i Novom Zelandu, a drugi u Nemačkoj, nordijskim zemljama, Japanu i "azijskim zmajevima". Osnovne razlike među njima su:
Lestvica vrednosti. - Anglo-saksonski model je "individualistički kapitalizam", a nemačko-japanski - "komunitarni kapitalizam".
a) Anglo-saksonski model favorizuje velike razlike u zaradama, lako otpuštanje s posla, lako prihvatanje ostavke, otpor integracijama i trustovima. Obrazovanje zaposlenih je njihova stvar. Zauzvrat oni ne duguju lojalnost preduzeću. Menjanje radnih mesta je znak efikasnosti.
b)U nemačko-japanskom modelu obrazovanje zaposlenih je briga preduzeća, koje žrtvuje deo profita za održavanje najamnina i radnih mesta. Zauzvrat, postoji visoka lojalnost firmi i radnika i poslovođa. Razlike u zaradama su manje, što dalje jača timski duh u preduzeću. Postoji zajednička strategija čitavih grana.
Svojinska struktura. - U anglo-saksonskom modelu svojina nad akcijskim kapitalom je uglavnom anonimna. Lako se menja. Akcionari ne mare za poslovodstvo. U nemačko-japanskom modelu, pak, svojina je postojanija. Glavninu akcijskog kapitala drže "institucionalni investitori" - banke, osiguravajuća društva i razni fondovi, uključujući radničke odnosno sindikalne. Oni dnevno nadziru poslovodstvo, a u stalnom su dijalogu s državom. Razlike u svojinskoj strukturi imaju važnih posledica:
a) U anglo-saksonskom modelu poslovanje preduzeća je stvar poslovođa, a akcionari se interesuju samo za dividende. U nemačko-japanskom modelu stabilnost svojine štiti poslovođu od "tiranije finansijskog tržišta" i omogućava mu dugoročno planiranje.
b) U anglo-saksonskom modelu preduzeće je roba kao i svaka druga. Kupuje se i prodaje po volji akcionara. Stranci lako kupuju domaća preduzeća. U nemačko-japanskom modelu otuđivanje preduzeća je mnogo teže. Otuda dvojake posledice. Prva je da i čisto privatno preduzeće ima javni značaj. Druga je da stranci teško mogu kupiti domaće preduzeće.
Uloga države. - U nemačko-japanskom modelu uloga države je mnogo veća nego u anglo-saksonskom. Nemačka je prva na Zapadu po udelu javnih entiteta u svojini nad akcijskim kapitalom. U Japanu i "azijskim zmajevima" uloga države je tako velika da ove zemlje naučnici nazivaju društvima s "vođenim tržištem". U nemačko-japanskom modelu obrazovanje je najviši prioritet, pa je ono i najefikasnije na svetu. U SAD obrazovanje je "neprijatna nužnost", pa je i manje efikasno. Nejednakost u raspodeli u anglo-saksonskom modelu raste i na nivou društva i na nivou preduzeća, pa je "srednja klasa" slabija nego u nemačko-japanskom.
Italijanska studija, koja nam je do sada bila oslonac, ne može nam pomoći u traženju odgovora na pitanje: zašto su društva u "tranziciji" odabrala anglo-saksonski model, iako im je bilo poznato da je nemačko-japanski model efikasniji, otporniji na ekonomske krize i socijalno podnošljivi?
Čedniji deo mase poklonika anglo-saksonskog modela u društvima u "tranziciji" bio je ponesen krilaticama "narodni kapitalizam" (M. Tačer) i "visoka tehnologija, malo preduzeće" (R. Regan). Mnogi su sebe videli u ulozi "malog kapitaliste", a niko u ulozi najamnog radnika. Bolje upućeni - direktori javnih preduzeća, državni funkcioneri i političari (nomenklatura) - u tačersko-reganovskoj "deregulaciji" videli su priliku da postanu "veliki kapitalisti". U razvaljenoj državi, bez zakonskog reda, moguć je "divlji kapitalizam" u kome se besplatno prisvajaju javna preduzeća..."
|
Blagoje Babić
|
|
|
|