|
|
|
|
NASTAJANJE NOVE SRPSKE DRŽAVE
u istoriji i usmenom narodnom stvaralaštvu urednik Nenad Ljubinković
|
ISBN Obim Format |
86-7095-105-3 202 strane B5 |
RASPRODATO!
|
|
Sadržaj
|
|
|
Izdavači:
Institut za književnost i umetnost, Beograd
Skupština opštine Velika Plana
|
|
"Epske narodne pesme o Prvom i Drugom ustanku, posebno one koje je Vuk Karadžić zabeležio od Filipa Višnjića (o događajima u Prvom ustanku), nastojale su da narodu objasne uzroke bune i ciljeve ustanka. Narod, koji je na svojim plećima morao da iznese sve nevolje, sve patnje, sve lične, porodične i kolektivne tragedije ustanka, morao je da bude "medijski" dobro pripremljen kako bi iskreno poverovao da su predočeni ciljevi ustanka jednaki njegovim vlastitim htenjima. Ustanička pesma je istorijski zadatak obavila odlično. Posebno je to vrsno činio Filip Višnjić. Sa mnogo razloga mogao bi da ponese i zvanje portparola Karađorđeve bune. Njegov zadatak je bio da objasni, katkad i da opravda Karađorđeve namere, postupke, odnosno da spretno obrazloži promene u političkim planovima i ciljevima, koji su bili neminovna posledica složenosti određenog istorijskog trenutka. Ustanička pesma, posebno Filip Višnjić, svedočili su o događanjima onoliko objektivno koliko je to moguće u slučaju postojanja očiglednog ličnog i kolektivnog interesa.
Mnogi istoričari Prvog ustanka posezali su i za narodnom pesmom i njenim svedočenjem, kao za valjanim istorijskim dokumentom. Istoričari, političari u vremenima nastojanja da se izgradi i utemelji nova samostalna srpska država, nazivima Prvi ustanak i Drugi ustanak pridodali su značajni kvalifikativ - odrednicu srpski. U tom smislu se već bio odredio Leopold Ranke monografijom o srpskoj revoluciji. Pažljivo iščitavanje različitih istorijskih, ali i drugih svedočanstava o tzv. Srpskoj revoluciji (1804-1815), posebno onih o buni na dahije, kasnije nazvanoj Prvim ustankom, jasno ukazuje da je reč o socijalnoj buni, a ne o nacionalnom ili, pak, verskom ustanku. Nacionalni i konfesionalni karakter ustanak je dobio kasnije.
U početku to jeste bila buna raje protiv ugnjetača. Pobunili se jesu krajevi koji su većinom bili naseljeni srpskim življem, ali u buni učestvuju i drugi narodi i narodnosti koji nastanjuju istu oblast. Među pobunjenicima srećemo Cincare, Rumune, Bugare, Arbanase, pa i Turke. Kada se buna rasplamsala, ustanicima su pristupali slobodarski raspoloženi borci iz svih krajeva Balkana. Pristiže se iz Bosne i Hercegovine, iz Crne Gore, iz Makedonije, iz Albanije, iz Grčke. Buna na dahije jeste socijalna pobuna, a pomeni srpskoga imena mnogo više predstavljaju klasnu, odnosno socijalnu oznaku, nego nacionalnu, ili versku pripadnost. Pažljivije iščitavanje istorijskih i njima podobnih svedočanstava ukazuje na hajdučki karakter ne samo bune na dahije, već i tzv. Srpske revolucije u celini...
...Buna protiv dahija podignuta je iz socijalnih razloga. Vremenom je prerasla u konfesionalnu revoluciju i borbu za oslobođenje sveukupne raje. U kasnijoj fazi ustanka pojavljuju se i težnje koje se mogu uslovno označiti i kao nacionalne: obnova Dušanovog carstva (valja imati na umu da je Dušanovo carstvo u nacionalnom pogledu bilo heterogeno, pa obnova Dušanovog carstva označava, pre svega, obnavljanje prostora Dušanove države). Jednostavno rečeno, Karađorđev ustanak imao je pretežno odlike ustanka raje, ugnjetenih i poniženih, bez obzira na nacionalnu i versku pripadnost. Istaknuta uloga sveštenstva u ustanku ubrzo mu je pridodala i izvesne odlike konfesionalne borbe, mada bez insistiranja na verskoj isključivosti.
Pominjanje Srba u svim razgovorima i pregovorima ustanika sa predstavnicima velikih sila, kao i u razgovorima koje su velike sile među sobom vodile, imalo je, čini se, pre svega vrednost zajedničkog naziva za svu raju koja je naseljavala određene prostore. Vremenom, međutim, počinje da se sve više insistira na nacionalnom karakteru ustanka, nacionalnom karakteru revolucije. Uspešno okončanim Drugim ustankom knjaz Miloš je udario kamen temeljac na kome je započela gradnja buduće samostalne srpske države. Bitan problem ostao je, na nesreću, neartikulisan, pa samim tim i nerešen. Započelo se sa stvaranjem srpske države, a da pre toga nije izvršeno nužno stvaranje i oblikovanje srpske nacije..."
|
Nenad Ljubinković
|
|
|
|